Jednom prilikom sam angažovao vrhunskog stolara da mi pomogne u renoviranju stare poljske kućice i upravo mu se završio prvi težak dan na tom poslu.
Pukla mu je guma pa je izgubio jedan sat rada, električna testera mu je otkazala, a sada mu se stari kamionet odbija pokrenuti. Dok sam ga vozio kući, sjedio je ozbiljan u kamenoj tišini.
Na dolasku, pozvao me je da upoznam njegovu porodicu. Dok smo hodali prema vratima, na kratko je zastao ispred malog stabla, dodirujući vrhove grana s obje ruke. Prije nego što su se vrata kuće otvorila, on se nevjerovatno transformisao. Njegovo preplanulo lice zasijalo je osmjesima te je zagrlio svoje troje male djece i supruzi dao poljubac.
Zatim me je otpratio do automobila. Prošli smo kraj stabla, a ja sam gorio od radoznalosti. Pitao sam ga šta je to što sam maloprije vidio.
– Oh, to je moje ‘stablo briga – odgovorio je.
– Znam da ne mogu izbjeći probleme na poslu, ali jedno je sigurno, ti problemi ne pripadaju kući, mojoj ženi i djeci. Zato ih samo objesim na stablo svake večeri, prije nego što uđem u kuću. Ujutro kad krenem na posao ponovo ih uzmem.
Na trenutak zastane.
– Ali smiješno je… – nasmije se – …kad u jutarnjim satima dođem da bi ih ponovo pokupio nema ih ni približno onoliko koliko se sjećam da sam ih objesio prethodne večeri.
Izvor: avaz.ba
0 komentari:
Objavi komentar